četvrtak, 06.12.2007.

tako blizu,a tako daleko..

hm, kad malo bolje razmislim čovijek cijeli svoj život teži za nečim boljim,nikada mu nije dosta,sebičan je i pohlepan.Treba biti zadovoljan sa malim, sa onim što ima.Ali opet, ta želja tjera ga naprijed, tjera ga da se bori,da se suoči sa problemima ali i to je ponekad jako teško.Najlakše je pobječi što dalje,od svih problema i crnih dana......najakše je nestati....svi mi ponekd želimo pobječi....izgubiti se u mraku da nas nitko nevidi....neke nam je stvari teško shvatiti....Da bi spoznao vrijednost sestre,pitaj nekoga tko je nema.Da bi spoznala vrijednost 10 godin pitaj svježe rastavljen par. Da bi spoznala vrijednost 4 godine pitaj maturanta. Da bi spoznala vrijednost jedne godine Pitaj studenta koji je pao na završnom ispitu.Da bi spoznala vrijednost devet mjeseci pitaj majku koja je rodila mrtvorođenče. Da bi spoznala vrijednost jednog mjeseca pitaj majku koja je rodila nedonošče. Da bi spoznala vrijednost jednog tjedna pitaj izdavača tjednih novina.Da bi spoznala vrijednost jedne minute pitaj osobu koja je zakasnila na tramvaj, vlak ili avion.Da bi spoznala vrijednost jedne sekunde Pitaj osobu koja je preživjela nesreću.Vrijeme ne čeka ni na koga Cijeni svaki trenutak koji imaš A najviše ćeš ga cijeniti ako ga provedeš s nekim posebnim.Da bi shvatila vrijednost prijatelja ili člana obitelji - izgubi ga.
Sto bi napravio da svaki put kad se zaljubis u nekog moras reci zbogom? Sto
bi napravio da svaki put kada zelis nekog on nije ovdje?Sto bi napravio da
za svaki trenutak istinjske srece imas 10 trenutaka nesrece? Sto bi
napravio da tvoj najbolji prijatelj sutra umre i nikad mu ne uspijes reci
kako se osjecas?Sto bi napravio da volis nekog vise od svega i nemozes ga
nikada imati? hm..malo razmislite o ovim stvarima,i zapitajte se....????čemu ovaj naš život??

| &hearts .BuTeRfLy. &hearts 31| &hearts .PrInT. &hearts| #|

srijeda, 21.11.2007.

za njega..

i i onda kada nestane ljubavi...
i onda kada nestane vjere...
i onda kada nesatane prijatelja...
i onda kada nestane sloge...
i onda kada nestane sreće...
i onda kada nestane ljudi i svijeta..
vjeruj mi ja bit ću tu...
baš tu uz tebe,ponekad u tvome snu,
a ponekad ću stvarno biti tu...
možda me nećeš vidjeti ni ćuti,ali znaj,
kada ćeš biti usamljen i tužan, ja pružat ću ti ljubav,
sreću,zagrljaje i poljubce...
dat ću ti sve što imam...a sve što ti mogu dati je
moje srce.....

petak, 16.11.2007.

koraci u mraku....

Osječam se tako samom....hodam ulicama grada....obavija me duboka i okrutna hladnoča ona nije ni svijesna koliko mi škodi...u ulice ovog tako pustog grada uvukao se spokoj i mir....oko mene se ništa ne giba, ne osječam ništa...samo hladan vjetar na svome licu...čujem zvuk njihanja grana i tamo negdje u daljini sovu kako hukče...osječam neki nemir....osvrčem se, gledam,ali nema nikoga, sve je tako sablasno i zastrašujuće...želim nestati,želim osjetiti toplinu vog doma...nadam se da ću sresti neko poznato lice koje se kao i ja osječa, nesigurno i zgubljeno u ovom svijetu...nažalost nema nikoga...tražim pogledom neki pokret,odjednom kao u nekom filmu oko mene se stvore neka čarobna mala bića,žele me odvući pema svijetlu koje se nalazi tako daleko na nebu..ja se opuštam,i pustim da me ponesu ka tom tako toplom svijetlu,u njemu su se nakupile sve dobre duše ovog svijeta,one mi žele dobro, one me razumiju, uz mene su,shvačaju me...shvačaju moju patnju i bol koju osječam zbog tog tako tajanstvenog i savršenog bića, koje nikada neće biti moje, osjećam slabost i nemoć....odjednom se ne mogu pomaknuti....samo razmisljam i vidim njegove savršene slike ispred pomalo zamućenog pogleda, ne vidim čistu sliku...a onda odjednom mrak...više ne osječam..ne vidim, a onda nestaju i zvukovi, nestaje sve....nema više nićega...samo ništavilo..crnilo i pustoš...nestali su svi osjećaji,nestala je ljubav i vjera....želim se vratiti,ali neke ruke tako čvrstog stiska stežu me i ne puštaju, a onda napokon progledam,oko mene je tama, osvrčem se i onda odjedno ugledam njega,njegovo savršeno lice,osječam njegov dah na licu njegov topli zagrljaj i poljubac.....želim da vrijeme stane da sve ostane ovako...ne želim nestati....želim biti tu,bas s nim...ne želim da nestane taj osječaj savršenosti i sreće...ne želim....

četvrtak, 15.11.2007.

PRijaTeljStvO..

E o toj bi se temi dalo puno pričati...da da sve je to savršeno kad govorimo o našim najboljim prijateljima, i da, treba imati prijatelje oko sebe.Ali nije to sve tako jednostavno....prijateljstvo je zahtjevno..ono traži puno od nas ali i od naših prijatelja....nije to sve tako bajno i čarobno....moramo davati i primati od njih....ne smijemo biti pohlepno i samo neprestano tražiti i uzimatio od njih...ne smijemo ima zamjerati na nekim sitnicama i greškama jer i oni su samo ljudi i griješe....mora postojati kompromis..postoji li vjera i kompromis???moramo njegovati naše prijateljstvo...čuvati ga kao ružu na vjetru, jer ono je tako krhko i njeggove latice vjetar može otpuhati, a onda nestaje ta čarolija povjerenja i ljubavi, sloge i vjere..nesataje to nešto, nestaje povjerenje...nesmijemo popustiti zlu i materijalnim stvarima da nas uništi..moramo se boriti...tu svuda oko nas u Svemiru i na ovoj beskonačno velikoj Zemlji moramo naći i odabrati prijatelje....oni su tako posebna bića baš kao i mi sami...svako je jedinstven na svoj način i moramo se voljeti baš onakve kakvi jesmo, prihvati sve vrline i mane, koliko oni bili iritantni i živcirajuči, moramo si dati priliku, da ih prihvatimo...moramo vjerovati sebi i njima jer svi mo mi dobra i plemenita bića koja su tu samo kao neke male sićušne točkice, i skoro nebitne karike cijele ove cijeline...mi ju činimo i zato se moramo truditi, da ta cjelina bude što složnija i djelotvornija...sve vas pozdravljam i ljubim...i imajte vjere...

nedjelja, 11.11.2007.

Nedjeljno poslijepodne

Nedjeljno poslijepodne, sve je tako mirno, na ulicama nema ni žive duše, sve su se posakrivale po svojim toplim domovima...vani je relativno prohladno vrijeme...Ja doma sijedim i učim geografiju,hm..nadam se da ću dobiti dobru ocjenu....svi su obavili nedjeljni obteljski ručak, neki kod baka i djedova, a neki sa roditeljima...ah moja mama je i danas na poslu,pa sam ja to obavila sa tatom i bratom...mislim da vas ne zanima čime smo se hranili,ali vam mogu odati da je bilo veoma fino,pa ipak je moj tata kuhao..hehe..cijeli je dan tako spokojan, vani se njiše drveće sa svojim več golim granama, tlo je poprimilo jesenske boje odpalog lišća...u ulice se uvukla tišina,nju tek omete pokoji prolazak automobila,ili neka izgubljena duša koja je izašla u šetnju...da ja bih mogla biti ta izgubljena duša,jer mislim da ću upravo ja prekinuti tu prkrasnu tišinu šetnjom svog peseka...mislim da sam odlučila... stoga pozdravljm vas i obečajem da ću uživati u ovom tako mirnom gradu i za vas...poozzzz
i sve vas puuuuno ljubim...

subota, 10.11.2007.

Život je prolazan

Čovijek je samo jedna karika u svom životu.On je glumac u glavnoj ulozi.Odlučuje o scenariju i radi na njmu do svoje smrti.Istina je da postoji neka sila koja nam pomaže da nam život bude lakši i vodi nas, ali ona ne može djelovati u nekim sitnicama.Moramo se naučiti živjeti,glumiti svoju ulogu.U svakom filmu ima sporednih likova, naših životnih partnera,prijatelja,onih pravih i onih malo manje pravih,naša obitelj...svi su nam oni tu kada nam treba pomoč i utjeha, svi će učiniti naš život ispunjenijim i bogtijim.Želja čovijeka da utječe na njegov život toliko je velika, on se trudi i bori svim silma kako bi ga učinio što lakšim....ljubav je jedna od naših vođa,ona nas prati u svim trenutcima i čuva na i grije kada nam je teško,nažalost ona ima i svoju lošu stranu ponekad boli,i grči naše srce....trudimo se iskoristiti svaki trenutak našeg života jer već sutra nas možda neće biti...zato živimo punim plučima,i borimo se za slobodu i iskrenost.....vima velika puusssa

petak, 09.11.2007.

TUGA...

Razdvaja nas daljina
kao pustinju od mora
a mene jede gorčina
jer znam da nisam tvoja
Tvoja , više nikad neću biti
jer zadnji brod je otplovio
niti tugu više ne mogu kriti
iz nje je mene Bog stvorio
I njoj sam vječni rob
u njenu čast ja živim
do posljednjeg dana svog
ja njoj ću da se divim
Jer samo nju u duši imam
moje srce samo za nju zna
njoj zadnju pjesmu sviram
pjesmu smrti. Očaja
I nije mi žao što ruka će njena
posljednja nad drhtavim tijelom bditi
jer sada ja sam ostavljena žena
koja tugu više ne želi kriti .

evo nekih poučnih aforizama koje je 2-pack izrekao za svog života

"Znam da je svima ponekad teško, ali bitno je da zapamtite jednu stvar- poslije mraka uvijek sviće. Tako da koliko god bilo teško, isprsi se, glavu gore... i izdrži!"
"Majka mi je uvijek govorila: ¨Ako već ne možeš naći nešto vrijedno življenja, onda bolje nađi nešto za što vrijedi umrijeti!"
"Ja vjerujem da sam uvijek postupao ispravno, tako da znam da ću završiti u raju. Ipak samo mi Bog može suditi."
"Ako vidiš da ljudi umiru zbog toga što govoriš, bez obzira na to što osobno ti nisi taj koji ih je ubio jednako si kriv, jer ih nisi spasio."
2-pack

hello

samo vam svima saljem puussssicccceee...

četvrtak, 08.11.2007.

a evo da vam se predstavim.....

ja sam antea.Dolazim iz Ivnić grada pored Zagreba.Idem prvi razred gimnazije.Već sam jednom davno imala blog,ali sam ga odlućila više ne pisati jer mi se nije dalo.Upravo mi se baš i neda pisati,pa cu vam se s toga javiti kada ću imati vremena.